Kotrljanje Brehta, audicija. Pomislih: sigurno je neka namještaljka. Kao ono: mi smo drugačiji, mi smo transparentni, mi radimo audicije...
Pogledam dolje, a ono piše: Medika, tekst Zorana Ilića... Pa, onda i je audicija jer je to sirotinjsaka alternativna scena, i niko se neće javiti jer verovatno ne plaćaju… Ne budem len, pa nazovem. Javi se Natko. Kaže da je reditelj i da će da plate 2.500 kuna... Pa, kad je tako ajd…
Kuc-kuc na metalnu kapiju gotovo pa u centru Zagreba... Unutri sve buđavo. Neki parkirani auti u kojima žive ljudi, kerovi, mačke... Neka čupavka sa trista minđuša po celoj glavi, licu, očima, jeziku i kojekuda spreja zid i duva. Zadržah se da malo omirišem kakva je roba... ne loša. Mogla bi biti domaća negde sa juga...
Kamo sada?! tamo levo ne bi. oseti se po pivu i mokrači.. Možda tamo gore stepenicama? taman krenem, a izleti neki dugonja bradati i priča sam sa sobom..
Reko(H):
- Dobar dan!
A on samo prođe ni da se okrenu.. Svašta svašta... Ne izgleda mi dobro. Na terasi pred ulazom u tu ludaru stoji neki dugokosi matorac sa đozlucima i ko da čeka nekog.
Učtivo pozdravih:
- Faljen Isus! Jelte ovden neka audicija ako se ne varam...
- Jeste - kaže on ozbiljno. A onda se nasmeje ko gazda koji je dobro prodo svinjče.
To me iskreno oraspoloži.
Kaže:
- Sačekajmo da još neko dođe!
- Pa zar nije u tri, poslepodne?! - naglasim. - Da se nisam zajebo?
- Jeste, al nema još nikog! Možda se posreči ako malo sačekamo…
- pa da bolje tako - kažem i posumnjam dobrano.
Eto za nekih pol sata dođe jedan izblajhani mršav ko da je iz Biafre ima rozu gitaru.. predstavi se da je panker i da svira i peva u pank bendu Srbi... nikad čuo, a da budem iskren pank ni ne pratim... doduše poznam neke pankere sa nekima sam i radio. Kao, na primer, “ilija i zrno žita”, pa “pornosuicid” i još neke kojih ne mogu da se setim…
učtivo sam zamolio
- jel bi mogo prvi da se predstavim jer žurim u Zagorje imam neki sprovod i posle svatove...
Nešto im na brzaka odsviram na klarinet.. U komisiji, dakle, autor teksta Zoran moj imenjak i Natko reditelj...bilo je to kratko predstavljanje...lepo se jedni drugom zafalismo i ja odjurim...
Imo sam neku intuiciju da ču da prođem jer bilo nas dvoje, a kako rekoše tekst je za dva glumca, pa nemam neke konkurencije…
U sredu 1. marta 2017. godine od 19 i 30 h u Udruženju ljubitelja umetnosti "Prozor" u Takovskoj 48 u Beogradu, odrzace se predstavljanje romana Zorana Ilica "Kotrljanje BERTOLTA BREHTA".
O romanu će govoriti Ljiljana Pantelic Novakovic i autor.
- Između uličnog svirača i njegovog šešira postoji neraskidiva veza.
Pajaco:
- Ulični svirači se trude da imaju što atraktivnije šešire.
Neko:
- Šešir uličnog svirača je tek najobičniji mamac za novac. Po mogućstvu, papirnog. Metalni novac ne vole čak ni ulični svirači!
Pajaco:
- Novac svi vole, pa tako ni ulični svirači nisu izuzetak. Novac polako, sporo, pritiče u njihove izvrnute šešire, a vreme neumitno prolazi...
Nad gradom je već i sumrak. Ulični svirač je sve umorniji. Uzima šešir, novac odlaže u džepove. U jedan papirni, a u drugi džep metalni, šešir stavlja na glavu, i napušta svoju uličnu pozornicu.
... Slijedi dijaloški roman beogradskog pisca Zorana Ilića Da sam ja Neko. Fantom ga ovdje donosi u cijelosti prije službenog objavljivanja knjige. Napisan u dijaloškoj maniri Diderotovih romana, Da sam ja Neko kroz razgovore protagonista preispituje odnos umjetnika i umjetnosti, umjetnika i okoline te umjetnosti i okoline ukazujući pritom na probleme s kojima se umjetničko stvaralaštvo suočava, od predrasuda preko cenzure do sukoba taština. Kroz dijalog protagonista Ilić razvija kognitivnu mapu u kojoj povezuju razne umjetnike i njihova djela koja u stvarnosti nisu ni u kakvom odnosu i tako izlaže osobnu sliku svijeta. Kako autor sam kaže, »kratki fragmentarni roman Da sam ja Neko kroz stvarni ili imaginarni dijalog dva junaka, Nekog i Pajaca, između ostalog, bavi se mjestom i ulogom umjetnika u svijetu koji nas okružuje. Fokusiran, prije svega, na umjetnike iz svijeta kazališta i filma (Bertolt Brecht, Fassbinder, Fritz Lang, Želimir Žilnik...) koji su često upravo oni koji nezadrživo hrle naprijed, u novo i nepoznato.
- Na početku naših razgovora krenuli smo od kubanske blogerke Joani Sančez, a završavamo ih sa beogradskim uličnim sviračima. Mene zanima šta bi se dogodilo da smo krenuli od uličnih svirača? Da li bi na kraju dospeli do Joani Sančez?
Pajaco:
- To tebe, Neko, zanima, međutim ne i mene. Ja jedino znam da ako je drugačiji početak onda i kraj mora da bude potpuno drugačiji. Mada, priznajem, ništa ne nagoveštavava da bi na kraju naših razgovora dospeli do kubanske blogerke. Ako bi se tako nešto dogodilo, to bi bio paradoks.
Neko:
- Čuda se, ipak, događaju. Možda ne svakodnevno, ali povremeno. Bez njih bi ovaj svet bio predvidljiv, prozaičan...
- Pored Meksika, kubanska blogerka u okviru svoje osamdesetodnevne turneje neće posetiti ni Aljasku.
Pajaco:
- Zašto? Koliko znam, Aljaska je savezna država SAD-a.
Neko:
- Nema potrebe da toliko ide na sever. Aljaska je slabo naseljena zemlja dok je klima hladna i subpolarna.
Pajaco:
- Iskreno rečeno, ni ja ne bih posetio Aljaku. Slično Joani Sančez ni ja ne volim hladnoću.
Neko:
- Ja ipak mislim da bi ti posetio Aljasku! Jeste da ti ne odgovara hladna i subpolarna klima ali zato voliš
Eskime, Aleute, i Indijance a oni su glavni stanovnici Aljaske.
Pajaco:
- Priznajem da zbog Eskima i Indijanaca vredi posetitit Aljasku, tako da sam za razliku od Joani Sančez u dilemi da li da posetim ili da ne posetim Aljaku?!