четвртак, 2. децембар 2010.

Pamćenje bez kajanja

Neko demantuje ZI Webmana i tvrdi da su se njih dvojica rukovali. I to ne jednom već više puta.
- Moguće - odgovara mu Webman. - Možda ti, Neko, bolje pamtiš nego ja... Mlađi si, to smo već konstatovali. Ali mogao bi da pamtiš nešto pametnije i svrsishodnije nego činjenicu da smo se nas dvojica rukovali.
Hm, sada se sećam: nekada sam voleo da se rukujem sa ženama. I da nežno, suptilno milujem njihovu šaku dok je lagano izvlače iz moje.
Sav bih se pretvorio u svoju šaku.
Tako da je nekada vredelo rukovati se, a sada je to za mene postalo tako prozaično, suvišno, da ne volim da se rukujem.
Ničija ruka mi više nije potrebna...

Нема коментара:

Постави коментар