S.Grubešić je svoj tekst o prozi blogera ZI Webmana naslovila sa - Prvi utisci o prozi...
A prvi utisci nisu za potcenjivanje. Naprotiv! Znaju da budu veoma dragoceni.
Bar tako misli ZI.
A sada evo i teskta S.Grubešić:
A prvi utisci nisu za potcenjivanje. Naprotiv! Znaju da budu veoma dragoceni.
Bar tako misli ZI.
A sada evo i teskta S.Grubešić:
"Kod većine pisaca prevladava potreba za jakom dramaturgijom. Uvodi, zapleti, kulminacije, razrješenja. Puno biranih riječi, pažljivo stilizirana rečenica. Odvaljivanje. List treperi na vjetru, drama; pretrčavanje izvan zebre,drama; tko s kim i zašto, drama.
Činilo mi se da tako treba i biti, sve dok jednoga dana ne počeh čitati prozu Zorana Ilića. Tekst se činio običnim, miran je, rečenice bez histerije i stresa. Prvo čitanje ostavlja takav dojam. No, kako dan odmiče, vraćam mu se i ponovno pažljivo pročitavam. U drugi mah bih rekla: slojevito i veoma zgusnuto. Kao sedimenti.Onda zamišljam sedimente i to mi nije prava usporedba, jer sediment odvališ i možeš ga lijepo staviti kao ukras u vrt ili na terasi napraviti japanski park u saksiji, a može ti poslužiti i kao pritiskivač na pisaćem stolu kraj kompa. Proza Zorana Ilića, za mene ,jeste slojevita i sedimentna, ali kada bolje razmislim poslije desetog puta čitanja prvih dvadeset rečenica, više mi liči na čovjeka koji nosi dvadeset kaputa odjedanput, sloj po sloj, kao slojevito oblačenje.U prozi gospodina Ilića kaputi su simbolika, naravno. Jedna rečenica, jedan kaput. Zna se što sve treba za šivanje kaputa, i koliko vremena treba za odabiranje modela. Štof, pa ancug , podstava, konac, naramenice, igle, naprstak, makaze, mašina i krojačka radnja. Sve to bi bilo badava da nema dobrog krojača,i bogami, da budući vlasnik kaputa šivanog po mjeri nije odabrao kvalitetan materijal. I tako, kaput po kaput, kod dobrog majstora savršeno se naslaguju jedan na drugi, bez isprovocirane dramaturgije i bez razloga za rasprodajama, jer u njegovoj prozi postoji još jedna proza koju autor otkriva svojim drugim Ja.Roman u romanu. Stoga je i vrijednost tih kaputa veoma velika, a pravi znalac kvalitete odmah će uočiti njihovu razliku u odnosu na konfekciju."
Činilo mi se da tako treba i biti, sve dok jednoga dana ne počeh čitati prozu Zorana Ilića. Tekst se činio običnim, miran je, rečenice bez histerije i stresa. Prvo čitanje ostavlja takav dojam. No, kako dan odmiče, vraćam mu se i ponovno pažljivo pročitavam. U drugi mah bih rekla: slojevito i veoma zgusnuto. Kao sedimenti.Onda zamišljam sedimente i to mi nije prava usporedba, jer sediment odvališ i možeš ga lijepo staviti kao ukras u vrt ili na terasi napraviti japanski park u saksiji, a može ti poslužiti i kao pritiskivač na pisaćem stolu kraj kompa. Proza Zorana Ilića, za mene ,jeste slojevita i sedimentna, ali kada bolje razmislim poslije desetog puta čitanja prvih dvadeset rečenica, više mi liči na čovjeka koji nosi dvadeset kaputa odjedanput, sloj po sloj, kao slojevito oblačenje.U prozi gospodina Ilića kaputi su simbolika, naravno. Jedna rečenica, jedan kaput. Zna se što sve treba za šivanje kaputa, i koliko vremena treba za odabiranje modela. Štof, pa ancug , podstava, konac, naramenice, igle, naprstak, makaze, mašina i krojačka radnja. Sve to bi bilo badava da nema dobrog krojača,i bogami, da budući vlasnik kaputa šivanog po mjeri nije odabrao kvalitetan materijal. I tako, kaput po kaput, kod dobrog majstora savršeno se naslaguju jedan na drugi, bez isprovocirane dramaturgije i bez razloga za rasprodajama, jer u njegovoj prozi postoji još jedna proza koju autor otkriva svojim drugim Ja.Roman u romanu. Stoga je i vrijednost tih kaputa veoma velika, a pravi znalac kvalitete odmah će uočiti njihovu razliku u odnosu na konfekciju."
Нема коментара:
Постави коментар